Ja godinama ne mislim na vreme
trosim zivot i on trosi mene
samoce prsten moju ruku krasi
nikoga ne mazim
I niko mene ne ceka iz grada
bar da me pita, gde si ti do sada
i nikog nema kuci da me vrati
da me isprati
Ostavljam svetlo po sobama
jos jednom sebe da prevarim
ko da cu tu da te zateknem
zurim da ti ne falim